SVETA MATEMATIKA
Holbein Hans, ml., njemački slikar i grafičar (Augsburg, 1497 – London, 1543). Učenik svojega oca Hansa st. Od 1515. djelovao u Baselu, gdje je susreo Erazma Roterdamskoga koji je znatno utjecao na njegov rad.
"Mrtvi Hrist u grobnici" je slika jedna od najneobičnijih slika Isusa Hrista. U uobičajenom, tradicionalnom stilu, smrt Božjeg sina bila je delikatno prikazana, bez naturalističkih znakova, a ponekad čak i patetično, uzvišeno. U istoj slici - goli realizam, neokrnjena okrutna istina smrti - ružna, počela je raspadati leš.
Za razliku od mnogih drugih djela na Holbeinovom platnu, Hrist se pojavljuje ne kao super-biće, već kao obična osoba. On je, kao i svatko, smrtan i tek tada će njegov duh pobijediti tamu, uzletjeti i dati svijetu čudo uskrsnuća.
Na tijelu mrtvog Hrista nalaze se tragovi mučenja i premlaćivanja. Njegovo lice je iskrivljeno smrtnim patnjama, usta su mu iskrivljena, koža mu je potamnila. Ovo nije "mramorno" ili "porculansko" tijelo božanstva, koje je tradicionalno prikazano na vjerskim platnima. To je tijelo čovjeka koji je pretučen i mučen zbog svoje vjere.
Ovu je sliku, u svom mračnom stanu, u Petrogradu, držao Parfjon Semjonovič Rogožin ("Idiot"). To je slika veličine 30,5 x200 - Hrista potpuno nemoćnog, hladnog, pepeljasto-sivog; slika koja govori da nema nikakve tajne, nikakvog bogočovjeka, već da je to obično smrtno ljudsko tijelo - u toj fioci! "Kad gledate tu sliku" - kazuje knez Miškin - "možete i vjeru izgubiti." Da li je Rogožin gubio vjeru, to ćete saznati čitajući "Idiota", a u kome je rečeno da će "ljepota spasiti svijet" - jedna od ključnih ideja Dostojevskog. Koja ljepota? Ona je Hristos, po Dostojevskom najljepše biće koje je hodalo zemljom. Međutim, ovaj renesansni slikar kazuje da je 2+2=4, kao i antički Grci, kao i pozitivisti, kao i racionalisti, kao i ateisti - kao i L. N. Tolstoj. Ovdje je Hristos prikazan kao na puka materija na forenzičkom stolu neke američke serije. Sve je rasklopivo; nema onostranosti; nema tu duše; vivisekcija - 2+2=4. Kako bi takav Hristos mogao uskrsnuti!? To je slika u kojoj se potvrđuje svemoć ljudskosti (teza koju je zastupao i veliki Inkvizitor u "Braća Karamazovi"). Međutim, jedino je za Dostojevskog 2+2=5, a ponekad može biti i drugačije. To je L. N. Tolstoj prihvatio, 2+2=4, a Dostojevski odbacio i, tu je ključna razlika između njih dvojice. Tolstoj je bio religiozan, ali ne i vjernik kao Dostojevski, bio je ruski nacionalist, ali ne i počvenik kao Dostojevski; Tolstoj nije vjerovao u Svetu Trojicu (ne trojstvo), u bezgrešno začeće, u Sveti Duh, a to nam isto donosi i renesansa. Tolstoj je pred kraj svoga života sva svoja remek djela književnosti odbacio kao nadahnuće Svetoga Duha; odbacio je i "Rat i mir" i "Anu Karenjinu", baš sve ... anatemisan od Sinoda okrenuo se dalekoistočnim drevnim religijama ... kao ideolog neprotivljenja i poprošćavanja, prezrevši zapadnu civilizaciju, odjenuo je rubaču i počeo kopati sa svojim seljacima ... poslije svog otpadništva od Crkve, od sabornog ruskog tijela, od naroda bogonosca.
Jedna digresija, mora se znati da je Mahatma Gandhi tolstojevac! U Indiji je tolstojevština pustila duboke korijene.
Kako god, mislim da je nemoguće pobjeći od svoje sudbine (ona nije nešto što se spolja nameće); sudbina je naša prvobitna odluka da nešto učinimo, za Boga (duša) ili protiv Boga (ego) - potom sve ide svojim putem. Svakako, sudbina je protivna pravoslavnom nauku, jer je čovjek stvoren kao slobodno biće i sam je odgovoran za svoje misli, osjećaje, riječi i djela.
Elem, u ruskog naroda, postojala je jedna institucija ispraćanja ljudi na robiju, kada se narod okupljao, te blagoslovio i darovao te nesretne ljude. Da, upravo tu riječ upotrebljava Dostojevski - nesrećnici! - ne zločinci ili kriminalci (to je 2+2=4), već nesrećnici, a što je kosmička rezultanta i, to je pokazatelj da Rusi sa pravom nose titulu - narod bogonosaca! Ta čitali ste "Zapisi iz mrtvoga doma": narod pada u snijeg na koljena, kaje se i moli oproštaj od ovih zatvorenika, svjestan ruski narod, osjeća duboku krivicu za patnju i bol ovih koji odlaze (koliko sam samo puta pisao o navijačima i glasačima u sobama pred svojim televizorima, da snose jednaki ekvivalent krivnje za balkansko krvoproliće kao i palikuće i silovatelji na terenu) ... zato budućnost i nada čovječanstva leži u rukama Rusije (Edgar Casey), a veliki mislioc, Oswald Spengler u svom kapitalnom djelu, "Propast Zapada" piše: "Hrišćanstvu Dostojevskog pripada naredno tisućljeće!" Dakle, ne socijalnom revolucionaru Tolstoju, već jevanđelisti Dostojevskom. Koji crni neoliberalizam i EU? - to je već jednom nogom u grobu!
Romani i priče Dostojevskog, tog "pravoslavnog Dantea" (Justin Popović), spoj su onostranog i ovostranog, spoj zemaljskog i nebeskog; Dostojevski, taj "vidoviti psiholog" (C. G. Jung) je vidio svijet kako su ga samo rijetki vidjeli prije njega (Swedenborg). Današnji, naši pisci, ne pišu više našim jezikom, odrođeni su i raskorijenjeni, oni pišu pod utjecajem tuđih ideologija i financijskih sredstava, te je gubitak vremena posezati za njihovim radovima. Ova piskarala, kao i motivacijski govornici, pate od inflacije ega i duševne bolesti - taštine! Oni opažaju, ali ništa ne doživljavaju, a razlika između događaja i doživljaja je nepremostiva (R. Konstantinović). Zato je ovaj svijet Kamarinska bara, svijet spektakla i skandala, na kojoj se napajaju nenavidnici, a ne svijet duhovnog sazrcavanja i umozriteljskog saznavanja.
Jezgrovito sam pokazao dimenzije drame života najvećih ruskih ljudi u odnosu prema Crkvi, sabornosti, mistici, tajni, zajednici - a ne prema Svetom pismu (tolstojevci propovijedaju Sveto pismo)! - ta svaki protestant samo i priča o Svetom pismu. "I đavo citira Sveto pismo kada mu je to potrebno." W. Shakespeare
U tom smislu valja razumijeti riječi učenika Dostojevskog - F. Nietzschea kada kazuje: "Mi imamo umjetnost da ne bi smo umrli od istine!" Istina, 2+2=4, istina banalnog ljudskog života, konzumerske svakodnevnice, ovog prostora i vremena - džabe je onda živjeti! Bez ublagoustrojenja i čuvstvoznanja.
Da smo oruđa u rukama viših sila, da imamo svoje pomagače u duhovnom svijetu, da nadahnuća i otkrivenja, dobivamo iz Akaše (kosmičke biblioteke, informacijskog polja), znali su odavno najveći stvaratelji, mislioci i revolucionari duha kao P. Florenski, A. Swedenborg, A. Mozart, W. Blake, R. Steiner, N. Tesla, C. G. Jung, i dr.
Elem, ako bih radi lakšeg shvaćanja vršio usporedbu ličnosti i karaktera, Tolstoja bih stavio uz M. Pupina i S. Freuda, a Dostojevskog uz N. Teslu i C. G. Junga.
N. B. Valja izbaciti iz svog rječnika riječi koje nas udaljavaju od nas samih, poput: "inspiracija", "emocije", "religija", a koristiti "nadahnuće", "osjećanje", "vjera".
Želite li napustiti svoju zonu komfora? Svoje navike i rituale? Odluka je na vama. Znam, "život je prijatan kad se ne misli ništa", upozorava mudri Sofoklo, i znam da je "komforno uvijek biti maloljetan" - nastaviće Kant, ali ličnost je saborna kao što je i svijest saborna, cjelokupno ljudsko biće je saborno, pa ako ne sudi iz sabornosti, onda sudi iz jednodimenzionalnosti - razum, razum, razum - 2+2=4. A mi smo mnogo više od 2+2=4, mi smo 5, a to je najveća istina o kojoj piše Dostojevski, kojim se oduševljava Nietzsche, koji kaže: "Istina je ružna". Upravo junak iz "Podzemlja" ironizira ovakvu pozitivističku i racionalnu "stvarnost", jer može jednog dana da vam priđe jedan fin gospodin i, nalik na đavolovog slugu iz "Majstora i Margarite" (Bulgakov), saopći da vam je računica kriva.
Kako god, ovdašnja zadrigla svjetina, animira upotrebljivost na račun vrijednosti, animira lojalnost na teret solidarnosti, animira osrednjost nasuprot autentičnosti, a pošto bez autentičnosti nema niti umjetnosti, otuda svakodnevna ružnoća uma, duha i tijela.
Da na kraju parafraziram M. Heideggera: komu je sve u redu, taj je u velikoj nevolji!